Kako hodamo ka stadionu trasom koja vrlo podseća na našu gazelu, na ogromnoj poljani već se u daljini oslikava velelepna školjka ili moguće mesto naše sudbine na ovom putovanju. Arena Kaliningrad bi noćas mogla da slavi svoje nove heroje! Tako su se bar nadali svi ljudi koji vole ovu zemlju. Tako smo se nadali i mi. Ludo ubedjeni, opet originalno kostimirani, obučeni u naše prepoznatljivo navijačko ruho zajedno smo odigrali sa našim orlovima, negde u vrhu bele baltičke školjke. Gore, bliže najčudnijem nebu na svetu nego samom terenu. Ali su nas čuli, svi! Ceo svet i naša braća rusi, koji su svim srcem bili uz nas. Uzdasi, znoj, euforija, adrenalin, dobra energija! Ni to nije pomoglo! Šta više, šta treba još da se desi! Sve smo dali od sebe, kao i uvek! Koliki je tren izmedju sreće i očaja. Koliko je dalek taj put od pobednika do gubitnika??? Dajte da ga izmerimo??? Vrlo mali i uvek stane samo u jedan sekund! Izgubili smo opet, baš u toj poslednjoj! Kako to obično i biva sa nama, ali ovoga puta nam je to palo mnogo bolno! Možda bolnije nego ikada! Verovatno smo i mi Gentlmeni stariji, iskusniji, pa samim tim i emotivniji za ovih osam teških godina posta! Još od Južne Afrike! Nikada nam teže nije bilo, čak je i ovo crno Kalinigradsko nebo te noći plakalo za nama, ispuštajući crne oblake tamo negde na Baltiku, izmedju dve istorije.
